Bez obzira na to kojem stilu, vrsti ili umjetničkom pravcu pripada, fotografija je umjetnost zaustavljenog trenutka. To u procesu gledanja, zatim snimanja, odnosno viđenja uključuje percepcijsku sposobnost "upijanja", diferenciranja i selektiranja iz mnoštva pokretnih i nepokretnih vizualnih informacija, a kod dobrog fotografa to podrazumijeva i intuiciju, što je već područje nesvjesnog i ne sasvim opisivog u umjetnosti, odnosno povezivanja različitih, ali uvijek sinkronih razina stvarnosti: nutarnje i vanjske, zapravo povezane i nedjeljive pojmovno-vizualne značajke misli i opažaja. Uz to, neki umjetnici posjeduju sposobnost da svojim fotografijama prenesu emociju, osjećanje onoga što snimaju, a to u komunikacijskom procesu djeluje na promatrača i pobuđuje u njemu određena, također emotivna stanja.

Na kraju važna je - kod nekog više, kod nekog manje - i razumska komponenta koja na nevidljivi način povezuje trojstvo percepcije intuicije i emocije te ih postavlja u odnose "dinamične ili simetrične ravnoteže" (Radovan Ivančević).

Novi monografski ciklus fotografija Željka Jelenskog znakovito nazvan Buđenja sastavljen je od fotografskih slika prirode. Čak i kad autor u vodi snima zrcaljene motiva ili kroz prozorsko staklo filtrirane, "prelomljene" dijelove mediteranske vedute ili pak prizore seoske arhitekture uklopljene u okoliš, riječ je o pejzažnom pristupu motivu, slici organskog ili anorganskog svijeta. Na autorovim fotografijama od navedenih polariteta primjećujemo izrazite percepcijske kvalitete, posebno u primjećivanju naizgled skrivenih detalja (primjerice, vlati trave na vodi, ledene grančice, paprati na zidu) koje gotovo uvijek komponira u prvom ili krupnom planu u odnosu na razvedenu, katkad nejasnu pozadinu. Zatim njegovu razvijenu intuiciju u odabiru mjesta, vremenu i kakvoći snimljene slike. Uz to njegove fotografije prenose i određene emocije, od ushićenja i emocionalnih stapanja s motivom do melankoličnih saturnvoskih atmosfera. A razumski vid ostvaren je prihvaćanjem, razumijevanjem, a zatim predočivanjem duha prirode i mirnom kontemplacijom te prenošenjem viđenog izložbom i fotomonografijom.

Danas u postmodernoj i postindustrijskoj kulturi svakodnevno smo uronjeni u ogroman, globalan audio-verbo-vizualan sustav, nepreglednu mrežu informacija koje primamo i odašiljemo u stvarnost i uglavnom samo primamo iz svijeta "paralelne stvarnosti" ili, ako želite, različitih simulakruma, često proizvoljnih, a uvijek proturječnih poruka s televizije, radija, novina i interneta, ali i svih vrsta potrošne i konzumerske umjetnosti, što nas sve zajedno, blago rečeno, zbunjuje, dezorijentira u postupcima i kao ljudska bića dovodi u različite kontroverzije. I fotografija je već poodavno dio masovnih medija i u teorijskom diskursu promatramo je s područja vizualnih komunikacija u pokušaju određivanja njezina značenja u suvremenoj kulturi i društvu. Uz to proučavamo i njezinu ulogu u svijetu spektakla, a danas je kroz prizmu medija sve spektakl: rat, prirodne katastrofe, nasilje, seks, pseudoljubav, sapunice pa čak i smrt. Upravo je ta masovnost i sveprisutnost "svega" dovela do gubljenja ljudske mjere ili prema Hansu Sedelmayru gubljena središta i u životu i u umjetnosti. S jedne strane to je pridonijelo svojevrsnoj demokratizaciji - i u području fotografije još od pojavljivanja kamere Kodak br. 1 - ali s druge strane i golemoj produkciji upitne kvalitete i vrijednosti.

Stoga u digitalnom dobu umjetnih slika virtualne stvarnosti tradicionalna fotografija Željka Jelenskog može izgledati kao ankronizam, a svojim motivima - pejzaž, pejzažna veduta, detalj pejzaža - u kao kakav eskapizam od složene stvarnosti, no upravo je taj pomak očišta i osobni te umjetnički odmak u svijet prirode najveća vrijednost njegovih fotografija koje svjedoče o zrenju ovog autora i njegovu mirenju s prirodnim tokovima.

Već je Borivoj Popovčak prije 15 godina primijetio da je u duhu fotografije po sebi Jelenski izvan svog vremena, a opet suvremen. Povratak čovjeka prirodi barem vikendom i jedanput godišnje za vrijeme godišnjeg odmora također je suvremen, o čemu svjedoče i urbani pejzaži velikih gradova od tegla sa cvijećem do perivoja ili parka, a za ovog fotografa to je za jedno vrijeme u nekoliko posljednjih godina postalo redovito istraživanje. Dosadašnji diskurs činio se nužnim iz više razloga. Upozoravanje na povijest slika u odnosu na povijest fotografije pri analizi autorovih djela važno je jer upućuje na dugi (slika) i kratki niz (fotografija), na njihovu povezanost i uvjetovanost (primjerice, iluzija treće dimenzije u slikarstvu i fotografiji) u razvoju određenih prototipova i tipova pejzažne slike.

U tom smislu izvore za motive Željka Jelenskog i ugođaj njegovih fotografija mogli bismo potražiti već u lirskom i intimnom pejzažu Clauda Lorraina iz razdoblja baroka, te posebno kasnije u slikarstvu romantizma iz 19. stoljeća koje se temelji na već spomenutom "bijegu", često u onostrano, jedinstvu promatrača i promatranog, kao i čovjeka i prirode te prenošenju tog duha na sliku uz različite vrste osjećanja koje iz toga proizlaze. Logično slijedi da je u ovom primjeru riječ o fotografskim slikama koje se nadovezuju na povijest slika općenito i formalno. To se osjeća u rasporedu prostornih odnosa (blizudaleko), odnosno kadriranju kompozicije (odnos dijelova i cjeline), različitom uočavanju svjetlosti i sjena (kontrasti-difuzno svjetlo), naglašavanju pojedinih oblika (važnost i hijerarhija dijelova), odnosno mijenjanjima kutova gledanja (žablji, ptičji, horizontalni i vertikalni rakurs) te promjenjivom pozicijom promatrača o čemu ovisi što će fotograf posebno uočiti i označiti. Primjećujemo određene vizualne zakonitosti i podudaranja u cijelom ciklusu. Prevladavaju uglavnom horizontalni formati fotografija, što pridonosi osjećaju slobode potencijalnog širenja prostora iza rubova fotografije, svojevrsne beskonačnosti prirode, iako su ti vodoravni prizori često naglo prekinuti, odnosno odsječeni, tako da se koncentriramo na vizualna žarišta unutar polja fotografije. Uspravni su formati rjeđi i proizašli su gotovo uvijek iz uspravnih pozicija pojedinih motiva: stabla, kuće i slično.

Tematske varijacije, iako su mnogobrojne, mogu se podijeliti na temu neba (gore ili horizont) odnosno na more i vodu (dolje) i različita zrcaljenja koja iz toga proizlaze u odnosu na mirovanje i kretanje površine. Zatim na dijelove mediteranskih i rjeđe kontinentalnih veduta snimljenih kroz prozorsko staklo - svojevrsni prirodni filtar unutar prostora fotografije i različite odraze te arhitekture u "tekućem stanju" ili na površini leda. Uočavamo i anakrone prizore seoske arhitekture koja je uvijek uklopljena u pejzaž i odnose koji iz toga proizlaze, a autor se nerijetko koncentrira na strukture ziđa i međa ostvarenih rukom čovjeka u kamenu. To su ujedno i jedini ljudski tragovi. Tomu valja dodati i izoštrene detalje prirode poput već spomenutih vlati trave, primjerice, na fotografji Zen. Često su odnosi detalja u krupnom planu i pozadine u totalu ostvareni kontrastima jasno i nejasno. U izrazito kolorističkim fotografijama rafiniranih boja i u biti teško mjerljivih stupnjevanja prevladava svjetlo čija kvaliteta ovisi o godišnjem dobu i dobu dana u kojem je pojedina fotografija snimljena, što je zapravo i dublji smisao Buđenja te otkrivanju skrivenog u onome što vidimo i pritom doživljavamo. Odnosi svjetlost-sjena u cjelini podjednako su kontrastni ili meki i difuzni, a prikazani oblici kreću se u cijelom spektru od već spomenutog jasnog prema nejasnom, zamućenom dijelu fotografije. Ovdje je riječ o sinkronosti i katkad podudarnosti unutrašnje slike autora koja se kao vizualni korelativ pretapa u vanjsku sliku pejzaža svjedočeći o dodirima i poticajima između slika i pa-slika, o stanjima duha i duhovnosti koja se ne iscrpljuje u tehnološkoj i mehaničkoj civilizaciji, već proširuje svoje horizonte i pronalazi svoje značenje u dijelu veće cjeline. Tako snaga prirode postaje snaga fotografske slike Željka Jelenskog.

Željko Marciuš