Metafizika bjeline by Andriana Škunca

Otok Pag metafizički je prostor. Bijela izdužena crta u podnožju Velebita. Na njemu se sve sastoji od prolaznosti, brzih mijena i žilave opstojnosti. Osoljeni zrak struji preko ruina i grobova natopljenih mirisom brnistre, koromača, kadulje.

Suočeni s iskonskim počelima hodate prostorom koji vas posvaja, polako uvlači u svijet sjena, praznih puževih kućica, suhozida. Plodno kruženje energije isijava iz napuštenih ruina, crvotočnih predmeta, načetih kapelica. Vrijeme upisuje svoje vidljive tragove: fosile, lišajeve, mahovinu, izbijeljene kosture ovaca.

Na otoku Pagu sve je istodobno bezvremeno i svevremeno. Zapleteno u paučinu, usitnjeno u prah, skriveno u sjeni. Na njemu su drugačiji odjeci, zgusnutiji osjećaji. Zvijezdano nebo isijava magijsku moć.

Zimi se iskazuje u kristalnoj jasnoći. Izblijedjele sjene jedva nešto zakrivaju, vjetar raspiruje mirise posušenih trava, oblaci se sele s jednog na drugi kraj neba. Veličanstveni prizori ispunjaju opustjeli krajolik.

Kamenjar je povlaštena membrana između različitih krajnosti. Od zrnca prašine, do zrnca soli, dosiže kozmičke dimenzije.

Raspet između monumentalnosti prostora i opustošene intime, zadivljuje svojom protežnošću. Usred uzavrela mora, silovita naleta bure i žestokih oluja postaje iskonsko duhovno središte.

Boraveći na otoku u sva četiri godišnja doba, uvučeni ste u prostor meditacije.

Noću zadobiva kozmičke dimenzije. Na pustom planetu, okruženi pješčanom olujom, rastvorenih ćutila, nošeni ste u svemirsku dubinu. Dostižu vas bljeskovita suglasja svjetla i tame, života i smrti.

Na njemu se sve proteže od tvarnog do metafizičkog, od opipljivog do iluzornog.

I dok more uzdiže otok prema visini s koje je pao ili se odlomio kao krhotina nepoznate sudbine ili izvrnuta korablja, što usidrena skuplja svoje davno potonule odjeke, slutimo da je Pag, otok pao s Mjeseca, vjerojatnije s Marsa.